Crno vino se odlično slaže sa crnim mislima. Nekako se osecam sada… simetričnijim. Svi moji izlivi slabosti, pa nezaustavljivog besa; ljubavi, pa probadajuće zlobe; svesnosti, pa unezverene zaslepljenosti… sada su u ravni…
Ne volim stvari kojima sam sklon. Ne volim krajnosti. Ne volim ogorčenost koja proizvodi prezir. Ne volim sto očekujem od drugih, ono sto sam ja uvek spreman da im pruzim. Pogotovo ne volim, što sam spreman da pružim, više nego sto želim. Ne volim razočaranost. Svakom mernom jedinicom vremena, sve sam razočaraniji. Jasno je. Ne volim ni sebe.
Zasto živim? Zašto sebi ne oduzmem tu mogućnost? Pre svega, osećam nagon da sačuvam život, iako je u potpunoj suprotnosti sa željom da postanem – ništa. Da, da, postati ništa – moj je ideal. Nesvest. Neobično je smešno, što biće koje je (ko zna kakvim spletom okolnosti) dobilo život, ne ume sa istim da se nosi. Ili ne želi. Ili je kukavica.
Naravno, niko me ne pita kako bih ja želeo da funkcioniše Svemir. A I zašto bi? Kada bih sebe zamislio kao zrnce peska u moru u odnosu na Vasionu, čak I ne uzevši u obzir generacije I generacije I generacije onih koji se usudjivaše, a I sada se drčno usudjuju, da sebe nazivaju ljudima, opet bih sebe tako uveličao, da bi mikroskop postao ljubičast od ljubomore I shvatanja samonesavršenosti.
Zavidim svakome, ko sebe vidi većim od zrna. Valjda što mislim da ipak nisam u pravu… Bio bih manje nesrećan da mislim da je moja putanja, oblika spirale… Ipak mislim… da je sličnija… krugu…
Ne volim stvari kojima sam sklon. Ne volim krajnosti. Ne volim ogorčenost koja proizvodi prezir. Ne volim sto očekujem od drugih, ono sto sam ja uvek spreman da im pruzim. Pogotovo ne volim, što sam spreman da pružim, više nego sto želim. Ne volim razočaranost. Svakom mernom jedinicom vremena, sve sam razočaraniji. Jasno je. Ne volim ni sebe.
Zasto živim? Zašto sebi ne oduzmem tu mogućnost? Pre svega, osećam nagon da sačuvam život, iako je u potpunoj suprotnosti sa željom da postanem – ništa. Da, da, postati ništa – moj je ideal. Nesvest. Neobično je smešno, što biće koje je (ko zna kakvim spletom okolnosti) dobilo život, ne ume sa istim da se nosi. Ili ne želi. Ili je kukavica.
Naravno, niko me ne pita kako bih ja želeo da funkcioniše Svemir. A I zašto bi? Kada bih sebe zamislio kao zrnce peska u moru u odnosu na Vasionu, čak I ne uzevši u obzir generacije I generacije I generacije onih koji se usudjivaše, a I sada se drčno usudjuju, da sebe nazivaju ljudima, opet bih sebe tako uveličao, da bi mikroskop postao ljubičast od ljubomore I shvatanja samonesavršenosti.
Zavidim svakome, ko sebe vidi većim od zrna. Valjda što mislim da ipak nisam u pravu… Bio bih manje nesrećan da mislim da je moja putanja, oblika spirale… Ipak mislim… da je sličnija… krugu…
11 коментара:
ta burna pijana noc kad sam rodjen, bas k'o za pokaj nekom svom.
@ Anoniman: Svideo mi se stih, te izguglah... Nikada pre nisam cuo ovu stvar. Nisam bas ljubitelj "Galije", ali... ovo je izuzetno! Hvala!
Ovaj tekst je taako dobar, i znacenjem i zvucanjem... Tako tanan i temom i stilom, kao Kundera u Nepodonosljivoj lakoci postojanja (a meni je on tom knjigom pojam finog hvatanja kompleksnosti unutrasnjeg).
( uf, s lakocom dadoh kompliment, a obicno to nekako - ne umem. Plusic mojoj spirali :) )
Ne umem da odgovorim... Toliko sam ustreptao, srecan zbog komplimenta, sa kojim ne znam da se nosim... Minuščić (jao, još jedan...) mom krugu :( ... :)
He, ipak je i to odgovor. Sto ako razmdramo percepciju krug moze uciniti slicnijim makar - zupcaniku :)
Uvek sam za mrdanje percepcije, te s velikim ushićenjem prihvatam sugestiju! Jeste da mi se vrzma misao da se i zupčanik vrti u krug, ali je, kao onom lopaticom za mušice, mlatim razmišljanjem o verovatnoj, nekakvoj, svrsishodnosti gorepomenutog... :)
To :) A i zupcanik pokrece, tako ja iz tvog teksta i ove, simpaticne mi, internet razmene izvukoh izmedjuostalog i : Bolje svestan (moze i nazubljen) krug nego suplja spirala :)
A da mi to skratimo (niko nije kriv... pa... samo se nameće...) u - "bolje krug, nego spirala"? Ajd, odobri, pa da nastavim, bez griže savesti, da se kikoćem...
Odobreno, i prethodnim (ne)nametljivim komentarom :)
Odobrenje odobreno s odobravanjem!!!
P.S. Moram priznati (mada mi se ne priznaje...) da oseća(m)h nelagodu zbog nepersiranja, neznan(a)i juna(kinjo)če... Opuštenost, nije jedna od mojih najjačih osobina, ali dozvolih sebi stotinku luksuza...
osetih potrebu da ti napisem (pa sto ne u nastavku simpaticne mi razmene), ne znam da li to ima ikakvog smisla ali ja ponekad svratim ovde u tvoje parce interneta da vidim jesi li sta pisao... Bilo bi mi drago da je cesce (i tvoje pisanje i moje svracanje :) )
Постави коментар