Sve što sam sinoć, kroz čulo izgovaranja besmislica, uneo u sebe, malopre sam, u pozi lišenoj prisustva i najmanje trunčice ponosa, bespoštedno prosipao po beloj keramici predmeta koji veći deo života provede u žešćem sranju. Rešavah ukrštene reči, razmišljajući kako me moje rodjeno dupe, sada, neodoljivo podseća na vulkan. Na vulkan, koji stoji naopačke, što meni puno znači, jer se vrela lava ne sliva niz njegove obronke... Skuvah nekako govedju supu. Uvek me mrzelo da jedem vodu, ali mi je ono mučeno goveče na slici, nežno šaputalo, da će meni upravo da svane, zato što je njemu smrklo... Izeo sam sve što skuvah. Mislim da ću uskoro da razmišljam i uporedjujem se sa gejzirima...
Нема коментара:
Постави коментар